Sabotacija zbog registracije – primitivizam ili ne?

Već izvjesno vrijeme imam problem s nepoznatom osobom koja mi radi materijalnu štetu na automobilu. Tako sam jednom prilikom naišla na ugašeni čik na haubi, drugi puta podignute brisače itd. Parkirna mjesta nisu označena pa tako ja ni ne zauzimam nečije mjesto ili činim išta što bi nekome predstavljalo problem (kao npr. parkiranje pred nečiju garažu, ulaz u stambeni objekt itd.).

Tihana Marović: Blizu trotoara

Mislim da je važno da napomenem kako se neki susjedi redovito parkiraju pred moju kuću pa ja moram parkirati na trotoar preko puta. Nikada nisam nikome išta prigovorila, šutnula nečiji branik automobila ili opsovala.

(Dobro, lažem! Nosila sam vreću krumpira preko polovice ulice psujući i proklinjući jer mi se netko parkirao pred kuću, ali nije mi palo napamet da počinim ikakvu nepodopštinu zbog toga. Sve je ostalo na grubim riječima i mrmljanju u bradu, a kada je vreća stigla na svoje mjesto, zaboravila sam zbog čega sam ljuta.)

Problem vučem već nekoliko tjedana i uistinu ne znam kako da ga riješim.

Je li normalno da moraš bdjeti nad vlastitom imovinom koju si pošteno zaradio?

Da moraš strahovati hoće li ti netko uništiti ono za što si radio?

Udari konja koji najviše vuče ili tko je šutnuo moga psa?

Tihana Marović

Roditelji su radili kako bi mi mogli omogućiti automobil i njime redovito putujem kući. Štedim cijeli mjesec kako bih mogla podmiriti troškove goriva i cestarine, pazim kako se parkiram da bi i drugi mogli parkirati svoje automobile (nikada nisam zauzela dva parkirna mjesta, iako takve prizore često viđam), pazim na kojim crpkama tankam, vodim računa o ulju, antifrizu i ostalim tekućinama čije nazive ne znam ni napisati, skidam reklamne letke kako ne bi ostavili mrlje na vjetrobranskom staklu itd.

I onda se nađe neki pametnjaković, koji svoje ruke vadi iz stražnjice samo kada je neka psina u pitanju, i poigra se opako s mojim strpljenjem i uloženim trudom i brigom. Svaka ta šteta urezuje se  duboko u moju svijest jer su moji roditelji radili kako bi mi omogućili taj auto, a sada neki šmrkavi debil iskaljuje svoje frustracije vezano za grad čija su slova na tim registracijskim tablicama. Da smo na Divljem zapadu, vjerojatno bih izvadila revolvere i mahala njima po ulici, ali nažalost, ili nasreću dotičnog kretena, nismo.

Nažalost, nisam ja jedina kojoj se događaju ovakve gluparije. Primijetila sam da je i u drugim gradovima trend uništavati nečiji auto jer registracija ne pripada matičnome gradu.

Slična priča, ali s druge adrese

Tihana Marović: Ulica

Kako uopće stati na kraj vandalizmu? Što se krije u glavama tih ljudi kada čine štetu na tuđoj imovini?

Prijatelj iz Splita morao je promijeniti registraciju automobila jer su mu redovito podizali brisače, razbijali retrovizore, a da ni ne spominjem udubljenja lima za koje pretpostavlja kako su napravljeni udarcima nogom. I nikome ništa! Pojeo vuk magare!

Nikada nije otkrio tko je na autu počinio štetu, a osiguranje se nije iskazalo u namjeri da podmiri dugove zbog počinjene štete i nebrojenih popravaka.

Još malo gnjeva. . . 

Što više reći? Mi bismo u Uniju, a sami sebe sabotiramo i proždiremo. Zanimljivo je da postoji nevjerojatan jaz i netrpeljivost među pripadnicima različitih regija.

Mi bismo bili gospoda, a vadimo šmrklje na sred ulice! Mi bismo imali novaca, a dane provodimo na kavicama i u kladionicama!

Sva sreća da ne vozim neki skupi i opaki auto jer možda bi mi sutra odnijeli  i dijelove!

Tihana Marović