Sherlock Holmes 2

Ulazite u dvoranu prikovanoga pogleda za pod i tražite red označen na vašoj ulaznici. Potom se udobno smještate i pritom kriomice promatrate nepoznatu osobu koja sjedi na mjestu pored vašega, kako biste ocijenili koliko ćete neprilika imati tijekom projekcije (hoćete li se morati boriti za rukohvat stolice, s koje je strane smjestio čašu, hoće li njegove kokice završiti u vašem krilu itd.).

Sve su to male draži upoznavanja terena! Potom, počinju najave filmova i reklame. Između najava redovito je nekoliko sekundi pauze u kojima čujete halapljivo grickanje kokica i prigušeni šapat. Potom počinje film. Napokon tišina! Svjetla se gase u potpunosti, a vas doslovno zasljepljuje jačina svjetla s platna. Pokušate pohvatati glavne likove i radnju, a i detalje. Općenito, volim otići u kino zbog atmosfere koja vlada tijekom projekcije.

Kada je kinematografija u pitanju, aluzije i očekivanja vezana za ime Sherlock Holmes svakako su zabava i razonoda uz podosta akcije i humora. Stoga ni ne začuđuje što sam se obradovala kada sam naišla na trailer filma u vrijeme reklama na jednom televizijskom programu. Najava je djelovala podosta obećavajuće, a čak me uspjela i nasmijati.

Izvor: Google

Ali moja se očekivanja, vezana za spomenuti film, nisu ispunila u potpunosti pa sam na kraju ukočene stražnjice i puna ogorčenja izjurila iz kina jer se svo ono vrijeme provedeno u kinu ispostavilo kao bačeno uzalud. Iako je najava djelovala podosta obećavajuće, ispalo je da su to zapravo i bile jedine smiješne i meni zanimljive scene iz cijeloga filma. Ono što kod filma treba naglasiti, kao jedinu prednost koja me i zadržala do ostatka filma u stolici, jesu nedvojbeno odlični efekti.

Sherlock nekoga odalami, a snimka se uspori, čujete svaki zvuk, od udarca u tijelo do padanja nekog predmeta u pozadini, vidite trzaj tijela itd. A onda se brzina vrati u normalu pa čujete i neku Sherlockovu doskočicu. Ukoliko se mene pita, film je trebalo skratiti, mnogo scena izbaciti, a i samo vrijeme, u koje je film fiktivno smješten, nije tada bilo u mogućnosti za mnoge izume i sadržaje koji su se prikazali tijekom filma.

Stoga, film djeluje nerealno jer sama priča, uklopljena u povijesni tijek, odudara zbog mnoštva sadržaja, rekvizita i predmeta koji se nikako nisu mogli smjestiti u to vrijeme pa se nekako povijesni slijed nameće kao potpuni promašaj. Iako znate da gledate fikciju, ipak očekujete nekakvo uporište da ga smjestite u fakciju, a po mome skromnom mišljenju, ovaj film to nikako nije pružio.

Izvor: Google

Zaključak svakako glasi: kada vas neki film oduševi, nemojte gledati nastavak! Tu sam spoznaju trebala usvojiti još kada sam kao dijete bila opijena Kraljem lavova. Ali skoro svake godine dogodi se ponovljeno iskustvo pa je tako i bilo s Gospodarem prstenova itd. U svakom slučaju, umjesto relaksacije dobila sam nezadovoljstvo. Osjećala sam kao da sam vrijeme bacila u vjetar, a i novce, ako ćemo iskreno.

Putevima Istre: Rakalj

Malo istarsko seoce

Tihana Marović: Pogled

Jedno dosadno popodne, sjedim pred televizorom – prokletstvom današnjice, kad odjednom prodere se mobitel.

Obuci tenisice i trenerku, idem ti nešto pokazati – začujem glas prijatelja iz slušalice. Pa hajd! – rekoh.

Navukla sam tenisice, provjerila vide li se flekice od kuhanja na trenerci i uskočila u auto, a prvo logično pitanje bilo je: kamo me vodiš?

Blizu je, vidjet ćeš! – nasmije se Podmuklica mudro.

Treskali smo se pola sata i napokon: more, zelenilo i brdo. Nešto što sigurno ne očekujete. 🙂

Dobro… a što sad to… – mrmljam skiljeći preko ruba naočala.

Najljepši pogled u Istri, pogled od milijun dolara. Iliti, selo zvano Rakalj! – nasmije se Podmuklica.

Ako nekome spomenete Rakalj, toj će osobi vjerojatno prva asocijacija biti moreplovci i ribari. Osim njih, mjesto je poznato i po Mati Baloti, istarskom pjesniku. Pravo njegovo ime bijaše Mijo Mirković, a po njemu su nazvane ustanove (npr. Ekonomska škola Mije Mirkovića, Rijeka), ulice itd. To je samo jedan od pokazatelja koliki ugled spomenuti Istrian (ili Istranin) uživa.

Rakalj je poznati istarski biser, a njime se diči općina Marčana, pod koju i pripada.

Tihana Marović: Crkvica

Ja tebi lonac, ti meni onoliko koliko u njega stane

U Raklju su se proizvodili lonci, a prodavali su ih diljem Istre u zamjenu za pšenicu, a mjera je bila: koliko stane u lonac, tolika mu je vrijednost. Bilo bi zanimljivo danas trgovati na takav način. Možda nam džepovi ne bi ostali prazni. 🙂

Pogled vrijedan milijune

Rakalj me očarao svojom simpatičnošću i jednostavnošću. Uspela sam se na samo brdo. Rekoh: da vidim taj pogled koji svi hvale. I kad stvarno! Ostadoh bez daha. . .  Čak sam se morala popeti na neku kamenčugu kako bih bolje zahvatila pogled. Mir i tišina. Nigdje ni žive duše. S te visine ne čuješ ni more.

Na uzvisini crkva: u tlocrtu staroga Raklja danas se prepoznaju ruševine kaštela, kule obrambenih zidova, stražarnica i crkva sv. Agneze, koja još postoji. Crkva je pravokutna tlocrta, s upisanom apsidom, na pročelju se nalaze preslica i gotički portal s uklesanom god. 1495., a prema dokumentu iz 1555. nekad je bila župna crkva.

Tihana Marović: Rakalj

Upijajući mirise i zvukove teška sam se srca morala vratiti u svakodnevicu – brujanju automobila, buci, hektici grada… Ali smirivalo me jedno obećanje dano sebi samoj: vratiti ću se opet, u proljeće, a po putu obići ću još neka mjesta, skrivena od konzumerizma i prokletstva svakodnevice.

Mladi genijalci – smetnja starom sustavu

Ovaj post izlazi iz „protokola“ samoga bloga. Naime, pišem ga na molbu jedne poznanice čije dijete pohađa srednju školu. Ne zna kome bi se obratila, gdje bi uopće izrekla sve što će izreći tijekom našega susreta. Nazovimo ju N.P. jer je inzistirala da njezin identitet ostane u tajnosti.

Upisala je dijete u srednju školu. Isprva, događale su se neke nesuglasice s određenim nastavnicima pa su bili potrebni posjeti roditelja razredniku i ravnatelju. Radilo se o tome, ni manje ni više, da dijete postavlja nastavniku „neprimjerena“ pitanja tijekom nastave. Ne biste vjerovali, ali ta pitanja su vezana uz gradivo koje nastavnik predaje. Djetetu nije bila jasna definicija koju je nastavnik pročitao pa ga je zamolilo da mu je objasni. Nastavnik ga je počastio „lijepim“ riječima, spominjući usput cijelu životinjsku farmu, da bi na kraju prešao na čašćenje njegovih mentalnih sposobnosti. Zvuči nevjerojatno, zar ne?

Trebalo bi spomenuti kako roditelji često šalju svoju djecu na instrukcije jer im gradivo nije jasno.

A možda đaci nisu dobro pratili – obrazloženje je koje se svakako više sviđa nastavnicima.

N.P. dodaje: „Moram svoje dijete učiti da šuti, sjedi pognute glave i čeka kraj sata!“

Učite li svoju djecu da lažu? Koliko ste puta rekli djetetu: „Ne smiješ reći teti da je debela, onda ona bude tužna. To nije lijepo!“ Navodimo nekakve moralne vrijednosti, pričamo priče o istini i pravdi, a vlastitu djecu učimo da lažu! U Zakonu o srednjem školstvu (N.N. 69/03, pročišćeni tekst), u članku 74 lijepo piše:

Za nastavnika može biti izabrana osoba koja pored općih uvjeta ima odgovarajuću stručnu spremu i pedagoško-psihološko obrazovanje prema odredbama ovoga Zakona.
Pedagoško-psihološko? A što je u praksi pjesnik htio reći?

Jesam li ja ispala iz neke druge galaksije pa se samo ja svemu ovome čudim ko pura dreku?!

Još jedan slučaj iz jednoga manjega grada: roditelji su bili pozvani na sastanak s razrednikom na kojemu im je ovaj priopćio da je možda bolje da njihovo dijete ne ide na zajednički izlet jer je podosta živahno i neodgojeno. Prema riječima roditelja, dijete je reklo nastavnici da kakav je to ona predavač kada mu ne zna odgovoriti na postavljeno pitanje. Nastavnica ga je poslala kod školskog psihologa. Na kraju, dijete je išlo na izlet jer su roditelji zaprijetili da će se obratiti ministarstvu. Šteta što nisu!

Stari sustav, stari kov

Nekako se čini da određeni postotak nastavnika ne želi raditi na vlastitoj edukaciji. Kada sam zapitala jednu nastavnicu zašto pohađa usavršavanje, a većina njezinih kolega ne, ona je odgovorila: „Ma pustite ih! Oni već 20 godina rade po istom sistemu i dajte im još tih nekoliko godina, pa će u mirovinu.“

Nekoliko godina?! U nekoliko godina kroz ruke prosvjetara prođe nekoliko stotina đaka, nekoliko generacija. Jesu li te generacije krive što sustav ne radi kako treba i što „Učiteljica Mara“ ima puno i previše godina?

Još je teže u malim, zatvorenim sredinama u kojima „svak svakog zna“, učitelji i roditelji zajedno piju kavu itd. U tim je sredinama još teže tražiti pravdu jer svaka pravda pokreće određene sankcije okoline. Da ni ne spominjemo pribijanje roditelja i djece na stup srama, ispod kojeg im se smije svake nedjelje nakon mise. Kakvo smo mi to društvo?

Penkala kao Amen

Jasno je da je rad u prosvjedi težak kruh. I sama sam bila na putu da jednoga dana i ja tamo tražim svoje radno mjesto, ali odlučila sam ipak promijeniti struku jer to nije posao za mene. Divim se ljudima koji vole svoj posao i u njemu uživaju.

Spomenimo samo mizerne plaće koje primaju ti ljudi, a svoje radno vrijeme ulažu u djecu! Di ćeš veće nepravde?! Možda nas zato ni ne treba čuditi što ti ljudi onda na takav način odrađuju posao.

Je li onda opravdano što se sada ovdje ljutim na neke od njih?

Važno je napomenuti kako se spomenuti slučajevi ne odnose na sve škole i na sve nastavnike. Odnose se na nekoliko škola i nekoliko nastavnika.

Nakraju, i u svome sam dugogodišnjem školovanju imala prilike upoznati svakakve nastavnike, od onih čija su me predavanja poticala na rad, budila u meni želju za učenjem iako me ti predmeti uopće nisu zanimali, bilo je onih na čijim sam predavanjima imala uistinu veliko likovno nadahnuće pa su mi roditelji svako toliko morali kupovati nove bilježnice. Ali bilo je i onih koji su me tjerali iz razreda, prijetili jedinicama i slali ravnatelju.

Na kraju krajeva, na fakultetu na kojem sam prije studirala, bila sam sankcionirana od strane jednoga profesora jer sam izišla iz predavaonice kada me počastio „lijepim“ riječima i rekao da mu se želudac diže od mene (blaža verzija). Kucala sam na mnoga vrata, tražila pomoć i završila padom godine, jednopredmetnim studijem umjesto dvopredmetnim (jer ispit nikako nisam mogla položiti pa sam morala predati zahtjev za prebačaj), a dotični profesor nije ni imao diplomu pa je od ne-znam-koga bio zaštićen kao lički medvjed.

Gospodo, čitate li pravilnike?

Pravilnici su jasni. Teorija otprilike savršena, a praksa za teoriju nije nikada ni čula. U Zakonu o srednjem školstvu (N.N. 69/03, pročišćeni tekst), u članku 1. piše:

„Srednje školstvo je djelatnost kojom se nakon završetka osnovnog školovanja omogućava stjecanje znanja i sposobnosti za rad i nastavak školovanja.

Djelatnost srednjeg školstva obuhvaća različite vrste i oblike odgoja i obrazovanja, osposobljavanja i usavršavanja koji se ostvaruju u skladu s odredbama ovoga Zakona i zakona koji uređuju djelatnost pojedinih vrsta srednjih škola.“

Pa vas ja pitam: jeli to uistinu tako?

Prvi paragraf divno sročen, analiza napisanog: zapitam se. Drugi paragraf još ljepši, ali pitam se onda kako ranije spomenuti nastavnici odgajaju male đake?

A o subjektivnom ocjenjivanju… neki drugi put! O tome bi se zasigurno moglo napisati više!

 

Kada sam tek počela pisati ovaj blog, pitala sam se koja bi bila neka zajednička tema ili poveznica svim mojim postovima? Sada znam: pravda i nepravda u svim svojim izdanjima.

Sabotacija zbog registracije – primitivizam ili ne?

Već izvjesno vrijeme imam problem s nepoznatom osobom koja mi radi materijalnu štetu na automobilu. Tako sam jednom prilikom naišla na ugašeni čik na haubi, drugi puta podignute brisače itd. Parkirna mjesta nisu označena pa tako ja ni ne zauzimam nečije mjesto ili činim išta što bi nekome predstavljalo problem (kao npr. parkiranje pred nečiju garažu, ulaz u stambeni objekt itd.).

Tihana Marović: Blizu trotoara

Mislim da je važno da napomenem kako se neki susjedi redovito parkiraju pred moju kuću pa ja moram parkirati na trotoar preko puta. Nikada nisam nikome išta prigovorila, šutnula nečiji branik automobila ili opsovala.

(Dobro, lažem! Nosila sam vreću krumpira preko polovice ulice psujući i proklinjući jer mi se netko parkirao pred kuću, ali nije mi palo napamet da počinim ikakvu nepodopštinu zbog toga. Sve je ostalo na grubim riječima i mrmljanju u bradu, a kada je vreća stigla na svoje mjesto, zaboravila sam zbog čega sam ljuta.)

Problem vučem već nekoliko tjedana i uistinu ne znam kako da ga riješim.

Je li normalno da moraš bdjeti nad vlastitom imovinom koju si pošteno zaradio?

Da moraš strahovati hoće li ti netko uništiti ono za što si radio?

Udari konja koji najviše vuče ili tko je šutnuo moga psa?

Tihana Marović

Roditelji su radili kako bi mi mogli omogućiti automobil i njime redovito putujem kući. Štedim cijeli mjesec kako bih mogla podmiriti troškove goriva i cestarine, pazim kako se parkiram da bi i drugi mogli parkirati svoje automobile (nikada nisam zauzela dva parkirna mjesta, iako takve prizore često viđam), pazim na kojim crpkama tankam, vodim računa o ulju, antifrizu i ostalim tekućinama čije nazive ne znam ni napisati, skidam reklamne letke kako ne bi ostavili mrlje na vjetrobranskom staklu itd.

I onda se nađe neki pametnjaković, koji svoje ruke vadi iz stražnjice samo kada je neka psina u pitanju, i poigra se opako s mojim strpljenjem i uloženim trudom i brigom. Svaka ta šteta urezuje se  duboko u moju svijest jer su moji roditelji radili kako bi mi omogućili taj auto, a sada neki šmrkavi debil iskaljuje svoje frustracije vezano za grad čija su slova na tim registracijskim tablicama. Da smo na Divljem zapadu, vjerojatno bih izvadila revolvere i mahala njima po ulici, ali nažalost, ili nasreću dotičnog kretena, nismo.

Nažalost, nisam ja jedina kojoj se događaju ovakve gluparije. Primijetila sam da je i u drugim gradovima trend uništavati nečiji auto jer registracija ne pripada matičnome gradu.

Slična priča, ali s druge adrese

Tihana Marović: Ulica

Kako uopće stati na kraj vandalizmu? Što se krije u glavama tih ljudi kada čine štetu na tuđoj imovini?

Prijatelj iz Splita morao je promijeniti registraciju automobila jer su mu redovito podizali brisače, razbijali retrovizore, a da ni ne spominjem udubljenja lima za koje pretpostavlja kako su napravljeni udarcima nogom. I nikome ništa! Pojeo vuk magare!

Nikada nije otkrio tko je na autu počinio štetu, a osiguranje se nije iskazalo u namjeri da podmiri dugove zbog počinjene štete i nebrojenih popravaka.

Još malo gnjeva. . . 

Što više reći? Mi bismo u Uniju, a sami sebe sabotiramo i proždiremo. Zanimljivo je da postoji nevjerojatan jaz i netrpeljivost među pripadnicima različitih regija.

Mi bismo bili gospoda, a vadimo šmrklje na sred ulice! Mi bismo imali novaca, a dane provodimo na kavicama i u kladionicama!

Sva sreća da ne vozim neki skupi i opaki auto jer možda bi mi sutra odnijeli  i dijelove!

Tihana Marović

Lampaši na Vukovarskoj

Lampaši na Vukovarskoj

Vukovar je dio hrvatske povijesti i ne treba okretati glavu od tragedija koje su ga zadesile. 18.11. bolno je sjećanje Hrvata. Ono što se zbilo spomenutoga datuma ne mogu oprati ni stoljeća, a kamo li 20 godina.

Lampaši

Međutim, to ne znači da trebamo poticati mržnju. Ne pokušavam reći da trebate zaboraviti učinjeno, ali svakako pozivam da oprostite. I njihovi su očevi ginuli i njihova su djeca patila. Možda se ne da usporediti, ali budemo li živjeli u mržnji i ogorčenju, nikada nećemo nadići primitivizam.

Je li ovo država za koju su se naši borili? Jesu li nam ostavili slobodu da u njoj mrzimo?

Planovi i projekti, za vodeće samo su partija loše odigranog šaha, za narod to su rane koje ne zacjeljuju.

Vukovarska

Jedno od brojnih prokletstava rata je u tome što se patnja i tuga usađuju u svaku stanicu bića i što taj osjećaj prenosimo na nove generacije koje možda i ne slute težinu koju im namećemo.

Postavljanje lampaša

Cijenjeni, hoćete li se i nakon 18.11. sjećati Vukovara? Jesu li vaše govorancije samo flaster na nikad zacijeljenu ranu?  Hoćete li pustiti da grad propada kao i do sada? Hoćemo li čekati još 20 godina da mladež Vukovara dobije ono što joj pripada?

Ipak, iako je uzrok paljenja lampaša sasvim druge prigode, mora se priznati da je prizor nadasve veličanstven.

http://youtu.be/EXm0wV_Bk4Y

http://youtu.be/GIp6Uw6wRYI

Pseća viroza iliti muke po gazdu

Čudovište u zdravoj formi

Prije nekoliko dana, moje cijenjeno četveronožno čupavo stvorenje provelo je dan nakašljavajući se i nadrigujući. „Životinjo jedna,“ urlikala sam, „opet si nešto vani maznula!“ Naime, u mom divnom kvartu postoje određene dušobrižne bakice koje lansiraju kosti iz juhe pod prozore svojih nebodera pa smo mi, vlasnici četvernonožnih proždrljivaca, na sto muka.

I tako, uvjerena da je moje čudovište bilo u šopingu, urlikala sam cijeli dan i tapšala ju po leđima da ta prokleta kost ispadne van. Međutim, kašalj se nije smirivao pa me oko 22 sata uhvatila panika. Nazvala sam frendicu:

„Marijana! Moram voziti bebu na hitni trakt!“ vikala sam na rubu suza.

„Koga? Baku? Pa što joj je?“ odgovara ona zabrinuto.

„Ma kakvu baku?! Psa!“ proderem se.

„Kamo?“ odgovara ona kroz prikriveni smijeh.

„Daj, odi samnom. Magla je, niš ne vidim!“ paničarim je i dalje praveći se da nisam primijetila onaj smijeh. Inače, totalno sam ćorava, osuđena nositi masku za ronjenje na svom divnom nosu, tako da mi vožnja po magli predstavlja izuzetno velik problem. Da usput spomenem, prošli sam se tjedan vozila sat vremena po gradu jer sam uspjela čak tri puta promašiti skretanje za autobusni kolodvor. Ne mogu vam opisati senzacije i navalu sreće kad mi je to ipak pošlo za rukom.

Kod veterinara. . .

I tako, nas dvije i pas lutamo po Knežiji, čitamo nazive ulica, zaustavljamo promet i napokon nađemo veterinara. „Upala gušterače,“ konstatira on mrtav – hladan, „treba vaditi krv i alergo test.“

Šutim, gledam u njega pa mi nije jasno: jesam li ja luda ili je on lud. Kakav crni alergo test?! Kakvo vađenje krvi?! Sad više ne znam jesam li ja nešto krivo čula, pa kimam glavom, pravim se da razumijem, a sram me pitati da ne ispadnem totalni bauk.

Čudovište u vrebanju

Još sam dobila nekoliko savjeta proslijeđenih preko ruba njegovih naočala iz kojih se dalo shvatiti da me percipira kao jako lošeg gazdu. Dobro veče – kartica se skliže za 250 kuna. Trzaju mi se mišići lica, kapci poskakuju – 250 kuna?! Lijepo pozdravim, odvučem psa koji se i dalje nakašljavao i u onoj magli, što od vrtoglavice, što od šoka, teturam do auta.

„Tražit ću drugo mišljenje.“ konstatiram odlučno.

„Upala grla, upala očiju, curenje nosa – infektivna mononukleoza,“ kaže veterinar br. 2. „Čega?“ mislim si ja ponovo kimajući glavom.

Op! Kartica se opet skliže, moji mišići još bolje trzaju, a ovaj, kao da ne primjećuje, trpa nekakve antibiotike u vrećicu.

Juhica, čajić i C vitamin – ah, taj pseći život!

I tako, obukla sam ju u vesticu, naslagala jastuke pred radijator, naoružala se maramicama, poslagala antibiotike po redu i provela dva dana brinući se za svoje čupavo čudovište.

„Doberman, kažeš? Pa bolestan?!“ urlao je frend na telefon. Nisam mu ni pokušavala objasniti da oni u principu nemaju masnog tkiva i da teško podnose hladnoću.

A u kvartu. . . bile smo glavna senzacija: ona u kaputiću, kiše, nos joj balavi, a ja pored nje s maramicama, tepam: ajde beba, puhni. Ne znaš tko je luđi!

Čudovište na pauzi

Tramvajski šverceraj

Ljubljanica - Borongaj

Kao djevojci iz provincije, tramvaji su oduvijek bili predmetom divljenja. U početku nisam ni slutila koliko se zapravo “zabave” krije u samom obredu vožnje. Sve je naizgled djelovalo jednostavno: kontrolori nose tamno plava odijela s plavim košuljama na bijele prugice. Stajala bih na zadnjim vratima tramvaja, pozorno pratila ulaske i izlaske svjetine, te preko zvučnika slušala ženski glas kako najavljuje stanice.

Ubrzo je idili došao kraj! Jedno popodne nečija se ruka zaustavila na mome ramenu, a hrapavi muški glas zazvonio u mojim ušima: “Imate li kartu?” Čovjek obučen u civil, izlizanih traperica i gornjeg dijela trenirke nepomično je buljio u mene, ne skidajući ruku s moga ramena. “Bože, u ovome gradu ima svašta!” pomislih sažalno gledajući “skitnicu”.
“Da, ali imam samo jednu. Za sebe. Žao mi je.” odgovorih uljudno.
“Mislim da niste shvatili,” odgovara čovjek. “Pokažite mi svoju kartu.”
Zatečena bezobrazlukom neznanca podigla sam obrve i odbrusila: “Moja vas se karta ne tiče!”

Švercerica otkrivena na djelu

Čovjek je izvadio malu napravicu iz svog džepa i nastavio nepomično piljiti u mene. Odmah mi je sinulo! Hladan znoj počeo se cijediti s mog čela i odjednom sam se našla u situaciji koja je izmakla kontroli. Na sreću, vrata tramvaja se se otvorila i ja sam poput rakete ispalila van, te dobacila: “Bolesnik!” Dršćući sam se uklopila u rijeku ljudi na glavnome trgu i prehodala zadnjih nekoliko stanica.

Sada mi je jasno. Mislila sam da se na meni vidi da sam “furešta”, kako bi rekli Istriani. Nije mi bilo jasno zašto se ljudi međusobno mjerkaju, zašto pogledi sumnje padaju s jednog putnika na drugog. Sada je to postala igra – otkrij kontrolora! Gdje se nalazi uljez? I ja sam, hoću-neću, postala dio nje.

Spremište Trešnjevka

Kao što piše na stranici ZET-a: “Svi oni koji se koriste uslugama ZET-ovog prijevoza sigurno su posljednjih dana primijetili kako kontrolori češće ulaze u tramvaje i autobuse, ali velika promjena je da su ponovno u civilu. Oni koji se ‘švercaju’ sad su na sto muka, jer je znatno teže prepoznati kontrolora i pobjeći mu.” Sve podrobnije informacije navedene su u čl. 7 (http://www.zet.hr/tramvaj.aspx).

Bakice u akciji
Još jedan fenomen koji me nastavio fascinirati, vezano za tramvaje, su bakice. Uvijek teških nogu i bolnih križa sućutljivo gledaju u mladež i nadaju se da će im se netko dignuti. A onda ih vidim kako trče za tramvajima ruku punih cekera, sve pune elana, izlijeću iz tramvaja pred kontrolorima kao rakete, kaskaderi na bungee jumpingu! Piše li na tramvaju: starački tramvaj?

"Autentična" unutrašnjost

Spada li u kulturu dići se starici ili inzistirati za mjesto koje je netko možda ipak platio – u obrnutom slučaju? I zašto, pobogu, te bakice ranom zorom, kada sav radno sposoban svijet ide zaraditi svoj kruh, moraju ići na tržnicu, u banke itd.? Kao da svo vrijeme svijeta, život, ovisi o tom jutru, kada radni narod još trlja oči pune krmelja i razmišlja o težinama koje ga čekaju na radnome mjestu.